Print

Jedna od želja naših čitatelja je čitati nešto više o suživotu raznih vrsta. Radi se o vrlo kompleksnoj temi, jer kao što ste vjerojatno i sami već vidjeli, niti dvije ptice iste vrste nisu istog karaktera i ponašanja, a kod ptica različitih vrsta te se razlike samo povećavaju. Čovjek bi rekao „pa što, to su ipak sve ptice!“, no ipak nije baš tako jednostavno. Svaka vrsta papiga ima svoj način glasanja, neke svoje geste, neka ponašanja karakteristična samo za svoju vrstu. Naravno, najbolje se razumiju sa pripadnicima svoje vrste, stoga je topla preporuka koju god vrstu držali, ako ikako možete imati bar dvije papige svake vrste. U nekim stranim zemljama čak postoje propisi za određene vrste da se ne smiju držati same.


Papige su vrlo društvena bića i svakako profitiraju od društva. Čovjek se može truditi brinuti najbolje što može o svom pernatom ljubimcu, ali ipak mu ne možemo biti pravo društvo, većina nas ide raditi, ima svakodnevnih obaveza koje nas sprečavaju da se non-stop cijelo vrijeme bavimo pticom. S druge strane, mnogi ljudi vole raznolikost, pa se često postavlja pitanje – koja druga vrsta papige može ići uz moju? Univerzalnog odgovora na to pitanje nema. 


Ono na što trebate obratiti pažnju je nekoliko aspekata zajedničkog suživota više ptica. Ukoliko imate različite vrste, svakako je uputno da su barem u prvo vrijeme u odvojenim krletkama ili volijerama. Kada se ptice upoznaju, nikada ne znate kako će reagirati, mogu se odmah sprijateljiti, a može se stvoriti i poprilična netrpeljivost. Upoznavanje dvije ptice, bilo iste ili različite vrste, treba biti postepeno i na neutralnom terenu – dakle izvan krletke, tako da nijedna ptica nema razloga pokazivati teritorijalnost i agresiju zbog obrane teritorija. Ukoliko se radi o pticama različite vrste, ovisno o razlici u veličini morate biti jako oprezni. Tigrica i žako se recimo mogu s vremenom dobro slagati, no u početku je dovoljno i malo nesmotrenosti da tigrica završi sa teškom, moguće i fatalnim, ozljedama, i to ponekad čak bez ikakve zle namjere, jer veća papiga može reagirati „u obrani“. 

Manje papige često znaju biti „dosadnije“, napornije, imaju nekakvu „ludu hrabrost“ i počesto znaju izazivati i mnogo veće ptice od sebe. Ako većoj papigi manja „ide na živce“ i želi se obraniti, njezin veliki kljun i bez zle namjere manjoj ptici može nanijeti i teže ozljede. Stoga zajednička puštanja trebaju biti uvijek uz nadzor, po potrebi i dvije osobe, posebno u početku, dok još ne znate kako „ptice dišu“. 

Ovisno o tome držite li ptice u krletkama ili volijerama, kod određenih vrsta se može razmišljati o zajedničkom suživotu, jer su te vrste u pravilu miroljubivije, manje agresivne ili manje teritorijalne od nekih drugih i mogu zajedno živjeti pod pretpostavkom dovoljne količine prostora. Tako se nimfe i tigrice često dobro slažu, posebno ako imaju dovoljno mjesta da se mogu povući ukoliko im u nekom trenutku nije do druženja. Tigrice su u pravilu dosta vrckave, a nimfe nešto mirnije. Agapornidi se u pravilu ne slažu baš dobro s drugim vrstama u istoj krletki/volijeri jer su dosta teritorijalni i posebno u vrijeme uzgoja agresivno brane svoj teritorij. Nasuprot tome suživot s drugim vrstama (na primjer nimfama, tigricama) u istom dnevnom boravku, ali dok svaka vrsta ima svoju krletku, relativno često dosta dobro funkcionira, čak i uz zajedničko puštanje, upravo zato što kad su pušteni u slučaju problema, svađa i sporova svaka ptica može pobjeći i dovesti se na sigurno.


Kod većih papiga je još teže predvidjeti reakcije i ponašanja. Tu vas može čekati sve – od velike ljubavi i veselja, do agresivnih napada, ljubomore i problema s ponašanjem. Svaka je ptica svoj karakter i ne možete unaprijed znati i predvidjeti ponašanje i reakciju na drugu pticu. Tu je obavezno da svaka vrsta ima svoju krletku, svoj prostor i samo svoje igračke. Da li će s vremenom početi dijeliti nešto s drugom pticom (ili više njih) pokazati će vrijeme. Ono što vam već unaprijed može pomoći je dobra socijalizacija – što znači da je ptica odmalena navikla na što više raznolikih poticaja, na interakciju sa što više ljudi, na promjene općenito.

 

Stoga vam nitko ne može unaprijed reći kako bi se slagao vaš mali aleksandar sa onom preslatkom braunouhom konurom koja vam se toliko sviđa, ili kako će se slagati vaša plavočela amazona sa onim žakoom kojeg već toliko priželjkujete. Svakako razmislite imate li mjesta, financijskih sredstava i volje brinuti o dvije (ili više) različitih vrsta, osigurati im adekvatan (a ne samo minimalan) prostorni smještaj, potrebnu zdravu, raznoliku prehranu, ponuditi odgovarajuće igračke i zabavu u velikim količinama, i na kraju naravno druženje sa svakom pojedinačno – a to sve uz mogućnost da se slože, ali i onu da se ne zavole ili čak uopće ne trpe, nevezano jesu li različite vrste ili čak iste – jer i tada ne funkcionira svako združivanje idealno. Najmanje fer bi bilo da nakon kraćeg vremena požalite i vraćate pticu, stoga vrijedi unaprijed razmisliti o svim opcijama.