Print
Dakle, koliko se za sada zna, francusko mitarenje nije nasljedna bolest. Uzrok je polyoma virus (po najnovijim istraživanjima), koji bolesni roditelji prenesu na svoje mlade (ali ne genetski, nego fizičkim kontaktom). Bolest za sada nije izlječiva i točan način prijenosa nije poznat, odn. ne zna se da li samo roditelji inficiraju mlade, ili mogu oboljele ptice inficirati i starije do tada zdrave ptice iz jata.
Bolest karakterizira nedostatak perja. U najlakšim slučajevima samo nedostaje pokoje pero iz repa i pokoje sa svakog krila (uglavnom ispadaju simetrično). U srednjim slučajevima nema gotovo svih pera na krilima, a u najtežim slučajevima ptice su gotovo sasvim gole. Tada mogu vrlo lako uginuti jer se vrlo lako prehlade i razbole. 

Mlade ptice se inficiraju u gnjezdu ili neposredno nakon izlaska iz njega. Perje odjedamput počne ispadati, a ovisno o težini infekcije, različit je broj pera koja ispadnu. Nova pera teško i sporo rastu, lako se lome i vrlo lako ispadaju. 

Kao što rekoh, trenutno nema lijeka. Preporuča se dobar multipreparat koji sadrži i aminokiseline tako da podupire rast perja, te kvalitetna prehrana (iz istog razloga). Ptici treba prilagoditi okoliš jer budući da ne može letjeti, ako padne, teško se može vratiti na kavez ako je na nekoj visini i nema pomoći. Nikako se ne preporuča držati te ptice stalno zatvorene jer tako naglo gube kondiciju što je štetno za zdravlje, treba ih poticati da se kreću, pa makar i da malo mašu krilima (tzv. flapping vježbe). Nikako se ne preporuča s takvim pticama uzgajati dalje, jer bi bolest najvjerojatnije prenjeli na mlade i nastala bi nova generacija jedinki nesposobnih za letenje.
Bolest nastupa kada perje već počne rasti, ali raste vrlo slabo, ili ono koje je izraslo ispadne i ne naraste novo. Folikuli iz kojih raste perje su slabo razvijeni i pero ne dobiva dovoljno hranjivih tvari, čak i kada naraste često je lomljivo ili deformirano. 

Uzrok je gotovo sigurno polyoma virus što pokazuju najnovija istraživanja. I danas neki još uvijek misle da je uzrok parenje u bliskom srodstvu, ali to se pokazalo pogrešnim. U inozemstvu, odn. zemljama gdje je veterina na području ptica razvijena, ptice se mogu dati testirati na tu bolest i virus se može dokazati. 

Takve ptice se ne bi smjele razmnožavati i živjeti u jatu sa zdravim pticama, ali ne zato što se genetski prenosi bolest, nego zato što ptice nose virus u sebi i prenesu ga potomstvu (vjerojatno već u jajetu) koje onda također, kada počne rasti perje, počnu pokazivati simptome, a još nije sigurno kako i koliko često se prenosi kod odraslih ptica. 

Izliječenje je nemoguće za sada. Neke ptice pokazuju blaži oblik bolesti, neke jači. Neke čak mogu malo lepršati, a neke su potpuno gole. Međutim lijek još nije pronađen i također se ne zna kako se i da li se prenosi na odrasle jedinke. Kod nekih bolest ne napreduje, odn. uvijek ostane u blagom stadiju, ali virus je i dalje u organizmu i može se prenjeti na potomstvo. 


Vrlo slična bolest je PBFD odn. Psittacine Beak and Feather disease, ali ta bolest završava uvijek smrću, u pravilu nakon 1 do 2 godine od izbijanja prvih simptoma (nekada i do 5g, ali rijetko, a mladi ptići umiru u pravilu u roku nekoliko tjedana od zaraze). Osim tog PBFD uzrokuje Circovirus. Sličnu sliku kao jaki tip bolesti može dati i teži hormonski poremećaj, ali to se kod stručnih veterinara da testovima odrediti. 

Testovi i na uzročnika francuskog mitarenja i na uzročnika PBFD-a mogu biti i lažno negativni, jer postoje inficirane ptice koje povremeno ne izlučuju uzročnike u okolinu. 

Slike s dozvolom preuzete s portala www.birds-online.de.