Cijela ta tehnika postavljanja čovjeka kao onog tko daje komande i zadržavanje miroljubivog ponašanja kod ptica se temelji na "uzorkovanju" (engl. patterning). Svaki puta kada papiga nešto učini, sljedeći put joj je lakše učiniti isto to. Dakle, ako se loše ponaša, svaki puta kada ugrize lakše joj je sljedeći put ugristi jer to ponašanje djelomično prelazi u naviku. Također, ako se dobro i poslušno ponaša, svaki puta kada to učini lakše joj je sljedeći put se isto tako pozitivno ponašati.

Dakle, svaki puta kada te posluša lakše joj je i vjerojatnije je da će te drugi puta opet poslušati, ali i svaki puta kada te ugrize lakše joj je ponovno te ugristi drugi put. Što dulje/češće se neko ponašanje ponavlja, to je veća vjerojatnost da prelazi u naviku, a njih je puno teže iskorijeniti nego tek nova, neuobičajena i neustaljena ponašanja. 

Stoga se pribjegava učenju papige pozitivnom ponašanju čija redovita ponavljanja uvode rutinu, tako da papiga nakon određenog perioda kada joj staviš ruku pred trbuh i kažeš "hop" ne može drugačije nego mirno stati na prst jer "joj je to već u krvi", a kada te ugrize zna da slijedi petminutni time-out u kavezu. Bitno je raditi u nepozantoj sobi, s nepozantim prečkama, kako bi se papigi uvuklo da je sigurno slušati čovjeka. Takoder, bitno je hvaliti papigu, ali da bi to papiga shvatila kao pohvalu, mora znati da određene riječi znače da je bila dobra, da su pozitivne. 

Tako dolazimo do zaključka, da je kao i kod odgoja djece, a i pasa, najbitnija dosljednost - svaki puta na istu situaciju reagirati jednako. Uvođenje rutine daje papigama osjećaj sigurnosti i stvara navike kojih đe se držati doživotno (ako se ne utječe na njih). Na nama je da te navike budu pozitivne i u skladu s našim pojmom "lijepog ponašanja". Kako kod psa ne bi tolerirali ugrize, ne smijemo niti kod ptica, makar ne ličila ta mala, pernata kuglasta papiga na velikog psa sa oštrim zubima...