U zadnje vrijeme sve je veća potražnja za ručno hranjenim papigama. U ovoj temi želim navesti neke činjenice koje će pojasniti koje su dobre strane, a koje loše te metode uzgoja mladih ptica, barem u mojim očima.

Ručno hranjenje se pojavilo prije nekoliko godina, i od tada se razvilo nekoliko metoda i mnogo gotovih hrana za ručno odhranjivanje ptica, koje svakako treba preporučiti ako se odlučite za to. Nikako se ne preporuča birati samoizrađene mješavine jer one rijetko mogu biti u potpunosti izbalansirane tako da zadovoljavaju sve potrebe tako malog, a tako brzo rastućeg organizma. 

Ručno hranjenje se pojavilo prije nekoliko godina, i od tada se razvilo nekoliko metoda i mnogo gotovih hrana za ručno odhranjivanje ptica, koje svakako treba preporučiti ako se odlučite za to. Nikako se ne preporuča birati samoizrađene mješavine jer one rijetko mogu biti u potpunosti izbalansirane tako da zadovoljavaju sve potrebe tako malog, a tako brzo rastućeg organizma. 

Trenutno postoji metoda hranjenja žličicom, špricom (bez igle) i špricom s nastavkom koji se gura u voljku ptice ("tube feeding"). Potonje treba apsolutno izbjegavati jer je apsolutno stresno za ptice, one ne uče okusiti hranu, nema prirodnog refleksa gutanja, te je ptice mnogo teže naučit da samostalno jedu. Da li će se koristiti žličica (po mogućnosti sa savijenim rubovima) ili šprica, ovisi o hranitelju i tome što je njemu zgodnije. Nekima je praktičnije jedno, nekima drugo. 

Odvikavanje od šprice mora obavezno ići postupno, a ne na silu i ne u terminu koji si je uzgajivač zamislio kao idealni. U početku je potrebno ptice hraniti svakih nekoliko sati (ako ih se mora uzeti zbog "hitnog slučaja" sa svega par dana - svakih 2 sata, sa 14 dana svakih 3 sata...) i niti jedan taj obrok se ne smije preskočiti zato što se nema vremena ili se nekamo žuri. Svaki obrok mora biti svježe pripremljen, a količina se mora prilagođavati starosti ptića. S vremenom se onda prvo povećavaju razmaci među hranjenjima, a kasnije izbacuje jedan po jedan obrok. 

Zbog svega toga potrebno je u periodu ručnog odhranjivanja u potpunosti se posvetiti tome i zaboraviti većinu ostalih obveza ili razonode - jer zbog večernjeg izlaska ptić može platiti svojim životom. A ne može ga hraniti bilo tko, jer hranjenje bilo kojom gore navedenom metodom iziskuje određeno iskustvo i praksu, hrana mora biti točno dređene temperature (ako je prehladna, ptić je loše probavlja i može razviti ozbiljne probavne probleme, ako je prevruća, dobije opekotine i može uginuti od posljedica). 

Nadalje, ptice koje su ručno odhranjene, za vrijeme čega nisu bile s pirpradnicima iste vrste i drže se isključivo s ljudima, često teško prihvaćaju druge ptice kao partnere ili društvo, što može ići do ekstrema kao izrazite ljubomore koja rezultira fizičkim napadima na druge ptice. Dakle, treba znati održati ravnotežu izm. pitomosti koju postižemo ručnim othranjivanjem i prekomjerne fiksiranosti na ljude, što se može postići time da više ptica iste vrste paralelno othranjujemo rukom (što potencira obilje posla i potrebnog vremena!). 

Pored svih pozitivnih strana koje ručno othranjivanje može imati, ne treba zaboraviti da pogotovo vrlo mladim ptićima ne možemo osigurati tako kvalitetnu prehranu po njihovim potrebama kakvu im mogu dati roditelji (ako oni imaju kvalitetnu ishranu), te stoga uvijek treba izbjegavati hranjenje umjetnim mješavinama od 1. dana i, ako baš treba ručno hraniti, preferirati hranjenje od 14. dana na dalje. Ne smije se zanemariti stres koji uzimanje ptića predstavlja za roditelje koji ostaju naglo bez svog potomstva i kako god mi to predstavljali kao dobru stvar, to je za njih ogromni stres. S vremenom neki parovi pokazuju takvu naviku na ostajanje bez ptića, da nakon 14. dana i ako ne uzmete ptiće, ne nastavljaju s hranjenjem. 

Pitomost se, istina uz više truda i vremena, može postići i ako mladu pticu koja nije imala traume, date ljudima koji imaju strpljenja i volje pripitomljavati je, a da je nismo uzimali od roditelja, i tako je lišili nekih osnova socijalizacije koje bi trebala naučiti. A ručno hranjene papige znaju biti i rpeviše vezane uz ljude, što se kasnije očituje poremećajima ako im se ne može posvećivati dovoljno pažnje (po njihovom mjerilu) - poput vrištanja i čupanja perja ili samoranjavanja. Naravno, to se moe dogoditi i pticama koje su roditelji othranili, ali je po najnovijim statističkim istraživanjima mnogo rješe u toj skupini. 

Uh, ovo su samo neke osnovne ideje koje su mi pale na pamet, ali ni približno sve što treba reći o tome. Dakle, nastavit će se!